Za Service Learning projekat studenti su imali zadatak:
da napišu analizu filma po izboru, koristeci formalisticki i kulturološki pristup;
da pripreme na Filozofskom fakultetu izložbu svojih radova sa odgovarajucim dodatnim materijalom (hronologijom filma, fotografijama, posterima i sl).
Projekat je bio obavezan, i nosio je 30% ukupne ocjene na kursu.
U razgovoru sa studentima istaknuti su uži i širi ciljevi projekta. Uži ciljevi, koji bi se mogli odrediti i kao licni, bili su:
uraditi nešto za našu zajednicu;
podijeliti sa drugima znanje koje smo stekli na kursu;
objaviti svoju prvu filmsku kritiku i dobiti reakcije na nju;
zaraditi dobru ocjenu.
Širi ciljevi, koji se ticu uticaja na našu sredinu odredeni su kao:
naglasiti znacaj filmskih studija na smjeru za književnost;
pokazati da se filmovi mogu gledati ne samo kao puka zabava, nego i kao dokumenti kulture na koje utice društvo, ali koji i sami uticu na društvo i na naše poimanje svijeta;
predstaviti koncept Service Learninga.
Osim formalnog odobrenja, projekat nije tražio neku podršku Fakulteta, tako da smo ga realizovali sami, i njegova priprema je bila bez teškoca. Studenti su pokazali zainteresovanost i entuzijazam. Opšte raspoloženje je možda najbolje iskazala jedna studentkinja komentarom da „ovo lici na radionicu posle casova“, cime je, nadam se, postignut i cilj koji sam sebi postavio, a to je da studenti, koliko je moguce (jer, ipak, to rade i za ocjenu), zaborave da im je to obaveza i da oslobode dio kreativnosti.
Izložba je, reklo bi se, uglavnom dobro primljena. Bila je postavljena na jednom od prometnijih mjesta na fakultetu, tako da ju je pogledalo puno studenata i profesora od kojih smo dobili puno pozitivnih komentara. Medutim, kako su prolazili dani, neki radovi i neki materijali su poceli da nestaju sa panoa. To smo iskoristili kao povod za razmišljanje, i protumacili smo ga dvojako: neki radovi su bili toliko dobri da gledaoci nisu mogli da odole da ih ne prisvoje (šaljivo-optimisticka varijanta); uvijek se nade neko ko, iz ko zna kog razloga, ima potrebu da nešto uništi (pesimisticko videnje mentaliteta).
Bilo kako bilo, studenti se slažu da je projekat bio koristan i uspješan. Jedna od licnih satisfakcija mi je i komentar jedne studentkinje koja je na pocetku kursa imala potrebu da kaže kako ne voli filmove i rijetko ih gleda. Nakon projekta (tj. na kraju kursa) rekla je kako planira da se bavi pisanjem prikaza filmova.
Jedan neocekivani momenat postigao je da naš mali kulturni dogadaj, i kurs uopšte, dobije malo veci publicitet. Jednu novinarku državne televizije zainteresovala je naša izložba, tako da je snimila prilog od nekoliko minuta sa razgovorom sa par studenata i sa mnom o našem projektu i kursu.
Ubuduce bi se, i to smo se svi složili, projekat mogao proširiti projekcijom filmova kojima bi prethodila kratka uvodna predavanja. |